Analiza sadržaja je sistematsko ispitivanje pisanih, verbalnih ili vizuelnih oblika komunikacije (Krippendorff, 2004). Ova metoda je posebno korisna za razumevanje onoga što se često ili retko pojavljuje unutar specifičnog skupa podataka. Analiza sadržaja se često koristi u studijama medija, političkim analizama, društvenim naukama i istraživanju tržišta. Cilj je da se konstruise neka vrsta "stvarnosti" ili značenja brojanjem ili kategorizacijom elemenata unutar teksta. Njena važnost leži u merenju i interpretaciji društvenih, kulturnih ili političkih trendova. Analiza sadržaja je istraživačka metoda koja se koristi za identifikaciju obrazaca u zabeleženoj komunikaciji. Tabela 12 prikazuje uobičajene greške koje autori prave prilikom sprovođenja analize sadržaja:
Tabela 12 rezimira uobičajene greške u analizi sadržaja u različitim aspektima različitih istraživačkih procesa. Greške u razvoju istraživanja uključuju nedostatak jasnog okvira ili modela i nejasnoće u ciljevima analize. U fazi uzorkovanja greške uključuju nekonzistentne ili nejasne kriterijume uzorkovanja i uzorkovanje nedovoljnih ili irelevantnih podataka. U procesu određivanja šeme kodiranja javljaju se problemi kao što su nedovoljno definisane kategorije ili teme i nedostatak pouzdanosti među kodirateljima. Tokom faze prikupljanja podataka greške uključuju neosiguravanje kvaliteta izvora podataka i korišćenje nereprezentativnih uzoraka tekstova. Tokom procesa analize podataka greške se prave u nedovoljnom ili nekonzistentnom kodiranju i preteranoj generalizaciji ili pojednostavljivanju nalaza. Greške u validnosti i pouzdanosti uključuju ignorisanje pitanja validnosti i pouzdanosti i nepilotiranje kategorija kodiranja. U fazi interpretacije greške se nalaze u ignorisanju konteksta sadržaja i mešanju sadržaja sa značenjem. U fazi izveštavanja o nalazima greške uključuju nedovoljno potkrepljivanje tvrdnji i previđanje ograničenja studije.
